Otići iz Bosne! Otići što prije! To je nešto što je prisutno kao ideal od trenutka kad napraviš prvi korak, izgovoriš prve riječi. Nameće se kao potreba, kao neminovnost da bi se lijepo živjelo.
Uvijek je tetka iz Njemačke ta koja daruje najljepše igračke, najljepše haljine. Ona je osoba koja i mi težimo da postanemo. Gledajući naše roditelje kako im je često teško, kako kroz brige i probleme proživljavaju naše odrastanje, još više težimo da postanemo kao tetka iz Njemačke: uvijek nasmijana, dotjerana, sa kesom punom poklona. Pa i kasnije, kada već počinjemo da razumijemo stvari oko sebe, slušajući odrasle često nailazimo na priču o odlasku, o boljem životu daleko od rodne grude.
Sad kad se nalazim u tom nekom dobu u kojem moram da napravim najvažnije odluke u životu teško mi je da pomislim da se odvojim od države koja je i ovako već postala ranjiva. Čiji narod priča o nekom patriotizmu, ali sa druge strane granice. Razmišljajući o tome, pitam se: gdje je nestala vjera? Vjera u bolje sutra, u oporavak naše brdovite ljepotice. Nekako s godinama sve više suosjećam sa mojom Bosnom. Tako je tužna, napaćena vrtlogom problema koji se nižu već duže vrijeme, žalosna jer je svi napuštaju u vremenu kad su joj najviše potrebni. Mladi željno čekaju svoje punoljetstvo kako bi krenuli “za nafakom.”
Problematika se krije u lošem uglu posmatranja, svojstvu čovjekove prirode da posmatra samo negativno i da ono zasjeni sve ono što je lijepo i vrijedno u životu. Moje misli počinju da oživljavaju, polako, ali sigurno preobraćajući sve to što vidim u brigu, u želje čije iskre još pomalo plamte u nadi za ostvarenjem, za buđenjem svijesti nas, omladine.
Vođena tim razmišljanjima putujem baštom osjećanja do velikih udaljenosti. Tamo negdje, u dubokoj riznici moga srca, plamti želja da nam se ideali promjene. Među mnoštvom uzburkanih osjećaja ima jedna čista i lijepa ljubav. Ljubav prema domovini, mjestu koje je naše najveće utočište i u kojem smo najsigurniji. Sve ljepote “tuđe”, novac, slava, ne mogu se mjeriti s našim malim kraljevstvom. Ovdje smo kraljevi, svoji na svome i to nam niko ne može oduzeti. Moramo biti ponosni na naše carstvo i praviti kule od snova koje ćemo nastojati izgraditi kako bi ono postalo što ljepše mjesto za življenje. A zar nije i sad najljepše?
Ovdje sunce najjače grije, miluje nas svojim toplim zrakama hraneći zelenilo koje se nalazi oko nas, stvarajući odsjaj na površinama bistrih voda i tako čini pravu malu čaroliju prirode. Brojne kule i tvrđave gordo su se izvile iznad gradova kao dokaz neustrašivosti naše domovine iz koje su potekli najhrabriji junaci koji su gordo branili svoj dom onda kad je bilo najteže. Pa zar da naš najveći ideal postane da je napustimo? Da prodamo sami sebe zbog nekog tobože bogastva zemlje u kojoj smo već na početku obilježeni kao „stranci.“ Kao neko ko će raditi sve ono što nam oni nametnu za novac za koji to oni nikad ne bi uradili.
Probudimo se! Neka naš najveći ideal postane da u svojoj zemlji napravimo promjene. Da čvrsto i borbeno stojimo na njenom tlu gradeći bolje sutra. Da njena ljepota i produktivnost konačno dođu do izražaja i da mir i spokoj zavlada njenim ulicama, a sreća na licima njenih stanovnika koji to već odavno zaslužuju. Mi smo jedini koji to možemo jer ipak: „Život ostaje na mladima.“ A samo jednom u životu smo mladi i ne dopustimo da poslije naša sijeda kosa žali za neostvarenim idealima iz mladosti, a da pri tome nismo ništa ni pokušali.
(tuzlanski.ba)
