Stan Davida se nalazi u Baldeplacu na obali rijeke Izar, gdje ulazi u vodu te tako pliva dva kilometra do Kulturštranda, plaže pored Njemačkog muzeja odnosno svog posla.
Svoje odijelo, košulju i laptop nosi u vodootpornoj tašni, koja poput bove pluta po vodi.
Držeći se za nju, David se spušta nizvodno, a vraća se pješice ili sredstvima javnog prevoza. U aprilu, kada temperatura vode padne na deset stepeni, nosi odijelo od neoprena. Nikada ne kreće bez sandala za vodu, jer “ljudi svašta bacaju u rijeku, čak i bicikle”.
“Ranije sam išao biciklom, autobusom, autom ili pješice.Ali sve od navedenog je trajalo mnogo duže i trebao sam ranije kretati da bih stigao na posla. Danas je riječna struja doista jaka i evo, treba mi dvanaestak minuta do posla”, ispričao je novinarima David.
“Uprkos tome, voda u Izaru je čista gotovo kao i voda iz vodovoda” dodaje David koji na putu do posla prolazi ispod četiri mosta, sa kojih mu, kako kaže, ljudi često mašu.
Inače, David je organizator kulturnih projekata i često razmišlja o načinima korišćenja javnog prostora.
“Bio bih srećan kada bi više ljudi krenulo za mojim primjerom” kaže on i dodaje da je do sada nailazio samo na pozitivne reakcije.
“Broj stanovnika u Minhenu munjevito raste” kaže on. Svake godine u metropolu se doseli 30.000 ljudi, ali dok je vode, David to ne primjećuje.
